Povijest

Povijest zelinskog kraja vezana je uz poznatu hrvatsku plemićku obitelj Domjanić, budući je još 29.03.1596. godine, Stjepanu Domjaniću dodijeljen Plemićki list i grbovnica.
Prema tadašnjim običajima, hrvatsko plemstvo međusobnim je ženidbama i udajama širilo svoj utjecaj, povećavalo svoja imanja i gradila dvorce – kurije, pa je tako Regina pl. Domjanić, udata grofica Drašković, oko 1790.godine izgradila dvorac Golubovec na mjestu stare drvene kurije. U isto vrijeme tj. 1794.godine započeta je gradnja dvorca-kurije u Donjoj Zelini (tada označene kao Gornja Zelina). Na zapadnom zabatnom zidu ugrađena je kamena ploča s oznakom 1794.godina, koja i danas postoji. Dvorac-kurija izgrađena je na mjestu ranije postojeće građevine, jer je oko tog objekta izveden opkop s vodom i jedinim mogućim pristupom preko pomičnog mosta. Opkop je kasnije zatrpan, a njegovo postojanje vidljivo je iz starih katastarskih planova i formiranih parcela.
Osnivanjem zemljišnih knjiga 1902.godine, kao vlasnici plemićkog dobra upisani su plemeniti Franjo Barać i pl. Matilda Barać, rođ. Domjanić.
Franjo Barać plemenita je roda i Kraljevski sudski vijećnik u Zagrebu, dok je Matilda Barać kćerka Dragutina Domjanića (1875.-1933), hrvatski književnik i pjesnik, pravnik i vijećnik Banskog stola, te član Akademije.
Iz braka pl. Franje Baraća i pl.Matilde Barać, rođeno je četvoro djece; Milutin, Vladimir, Antun i Marija, od kojih je najznačajniji Milutin Barać, jer je on već 1905. godine, postao isključivi vlasnik cijelog imanja u Donjoj Zelini – Kurije Barać.

milutin_barac

Milutin Barać rođen je 1848.godine, umro 22.07.1938.godine, i pokopan na mjesnom groblju u Donjoj Zelini. Milutin Barać 1867. upisao se u Kemijsko-tehničku školu u Grazu, a dobio je i stipendiju Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu.
Barać Milutin, graditelj je i prvi direktor u svoje vrijeme najveće europske rafinerije nafte, Riječke rafinerije, koja je službeno započela radom 14.rujna 1883.
Početkom 20. stoljeća istodobno je tehnički direktor pet rafinerija u danas pet različitih europskih zemalja. Osim što je zabilježen kao jedno od najznačajnijih imena europske naftaške povijesti, Barać se istaknuo i svojim prirodoslovnim postignućima. Izumitelj je košnica za pčele „baračevka“.  Kao hrvatski domoljub, novčano je pomogao osnivanje više od 40 hrvatskih kulturnih, znanstvenih i strukovnih ustanova i društava. Među njima je Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko novinarsko društvo.
Povratkom u Hrvatsku M. Barać dolazi u Donju Zelinu, i živi u dvorcu-kuriji, do 1938.godine, kada umire. U Zelini se bavi svojim hobijem – pčelarstvom, konjima i jahanjem.

Za vrijeme drugog svjetskog rata objekti imanja koristile su najprije njemačke jedinice, gdje
je kao poručnik Wermachta boravio jedno vrijeme i Kurt Waldheim, kasnije generalni tajnik Ujedinjenih naroda i predsjednik Republike Austrije, a potom jedinice hrvatske vojske. Do 1945.godine dvorac-kurija ostala je u prvotnom stanju, sa svim namještajem i uređajima, a od 1945. počela je totalna devastacija, neprimjerenim korištenjem.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nasljednicima pokojnog Barač Milutina 1947.godine, imanje je nacionalizirano i dano na upravljanje poljoprivrednoj zadruzi koja je na posjedu zasadila plantažu jabuka.
Radi neodržavanja svi objekti bili su devastirani, a kako je zadruga krajem 80-tih godina propala, voćnjaci su zarasli.
Zakonom o povratu vlasništva oduzete imovine za vrijeme komunističke vladavine, sva oduzeta imovina vraćena je ranijim vlasnicima i njihovim nasljednicima. Od 2002.g. imanje se nalazi u vlasništvu obitelji prodavatelja, te je tada započeta sanacija.